Ovde je neko ko drhti: Alehandra Pisarnik

Divna Popov

30. oktobra 1962, Alehandra Pisarnik je zapisala u svoj dnevnik:

“Don Kihot” – poglavlje XVIII – drugi deo: “… ali ono što je Don Kihota činilo najsrećnijim bila je veličanstvena tišina koja je prožimala kuću…”
Ne smem da zaboravim da počinim samoubistvo.
Ili bar da na neki način ne bude više onog “ja”, da nađem način da ne patim. Da ne osećam. Pre svega da ne osećam.

Deset godina posle toga umrla je od prekomerne doze barbiturata. U međuvremenu je napisala svoje najbolje pesme, neke od njih objavila u zbirkama Árbol de Diana(Dijanino drvo, 1962),El infierno musical(Muzički pakao, 1971), i La condesa sangrienta(Krvava grofica, 1971), između ostalog, i ostavila blago dela u nastajanju. Bio je to period velike poetske produktivnosti i unutrašnjih previranja, lične drame i crnog humora.

Tada, u oktobru 1962, kad se sa za nju tipičnom mračnom ironijom…

View original post 1,275 more words

[paljenje slika 2./rikošet]

kao što dijete kad se dosađuje
iz albuma izbacuje slike
nekoga koga ne voli više
ne voli ne voli više
baca ih u peć i vrti prstom kao
njegova mati kad mu govori
you’re a naughty boy
a very naughty boy Josh you are
tako si ti mene

zamirisala je soba na
na ljubičast na modar na budući
pepeo

uplamenili i udavili ožiljci
ne samo purpur na sivom na oplakanom
na najdražem na dalekom
pejsažu

ne samo
neurednu bjelinu ni ruzičastu daljinu
ni trešnjin cvijet ni bunare

već i srce što se utonuvši
u okrutan aprilski zvuk
jutrom dosađivalo
što nije znalo kako ni zašto ni
kada ni da li ikad
biće uhvaćeno
niti kuda tad

a mogao si poći za mnom
preko jedne ubistvene
recimo opasnosti
kao preko bola
za mojom drhtavom lakom
crninom
preko prvog preko posljednjeg
do negdje do nekog

ali nisi

vjerujući da te neće jednom sustići
okrajak aprila

okrutniji od oktobra
kad ništa nikakav
plod ni cvijet
nikakav lijek
za tu prozuklu za tu jezu za tu
u grlu u grudima u glavi grudobolju
nećeš imati

osim kao pri krvoliptanju prostrijelne
rane bolno buncanje
gdje si gdje si

[posljednji pogled 2.]

nije imao ljubav
jednog modrog majskog jutra
niz kaldrmsku strminu
lakonogo kao niz plesnu salu
u crvenim 
od laka cipelama
skliznula
je
i za njom
ulične breze zavijorenim
ljeskom lišća
kroz njegov treptav
pogled
do mjesta gdje kaldrma
naglo
uz nečiji procvao ružičnjak
kao kroz njegov iznemogao dah
zavija

i samo tad
kad su ciknule zrake
s crvene boje
kao ešarpa na majskom nebu
njen s tolike razdaljine na
minijaturnu šah-figuru
sveden lik
kada zaleluja
kada posve zamaknu
iza vrta iza ruža iza suza
iza svega na svekolikom svijetu

samo tada
smogao je hrabrost
ne da je zovne svjetlana svjetlana
već
okreni se niz đul baštu
iz sveg glasa
kao iznenadno kao

kao tek ispaljen metak
da zapjeva

 

pictures in flame

for all you can know
she never puts punctuation in her writings
so you might not grasp where she is appearing from
I could assist you instants by guiding you on a journey
on a black galloping appointments
here she is racing her inflamed dwelling
you can see her black silhouette in disturbing twists
similar to a bored kid who from an album expels the tranquil picture
of someone whom he does not like anymore
so did you with me she states
reached for the flame
stirring the affection
of yourself
and when all entirely went in flames
though you could have gone for my ashes
and convey it over your back over the danger
across across
combined some more venom same more hurt
guessing that once in the autumn

you would not discover himself
not having anything
to rely on
but the solely look back at the image on a picture
and tell where are you where are you

where

[paljenje slika 2.rikošet]

kao što dijete kad se dosađuje
iz albuma izbacuje slike
nekoga koga ne voli više
ne voli ne voli više
baca ih u peć i vrti prstom kao
njegova mati kad mu govori
you’re a naughty boy
a very naughty boy Josh you are
tako si ti mene
 
zamirisala je soba na
na ljubičast na modar na budući
pepeo
 
uplamenili i udavili ožiljci
ne samo purpur na sivom na oplakanom
na najdražem na dalekom
pejsažu
 
ne samo
neurednu bjelinu ni ruzičastu daljinu
ni trešnjin cvijet ni bunare
 
 
već i srce što se utonuvši
u okrutan aprilski jutarnji zvuk
dosađivalo
što nije znalo kako ni zašto ni
kada ni da li ikad
biće uhvaćeno
niti kuda tad
 
a mogao si poći za mnom
preko jedne ubistvene
recimo opasnosti kao
preko bola
za mojom drhtavom lakom
crninom
preko prvog preko posljednjeg
do nekog do negdje
 
ali nisi
 
vjerujući da te neće jednom sustići
prazan
od aprila mrzovoljniji oktobar
kad ništa nikakav lijek
za tu prozuklinu za tu jezu za tu zebnju
u grlu u grudima u glavi
nećeš imati
 
osim krvave prostrijelne rane:
gdje si gdje si gdje si
 

[posljednji pogled pred pogibiju]

nije imao ljubav
tog majskog jutra
niz strmu ulicu
spustila se
u crvenim 
od laka cipelama
i sa njom
ulicne breze zavijorenim ljeskom lisca
niz njegov treptav
pogled
do mjesta gdje ulica naglo zavija
kraj procvalog komsijskog ruzicnjaka

i samo tad
kad su ciknule zrake
s crvene boje u njenom potpunom
nestanku
smogao je hrabrosti
ne da je zovne svjetlana svjetlana
vec
okreni se niz djul bastu
iz sveg grla
kao iznenadno
ispaljen metak
da zapjeva