Auto Draft

[u svemu neizrečenom svjetlost otkriva
grozničav nemir
i građanku u tvom stanu
onu s kojom s povjerenjem moraš
u prolaznost…]

vraćaš mu se iz
svete decenijske
daljine
ostao je
tu da grca
i gubi dah

niz ulice teku
pijani
svečanost i tuga

i bol sto silazi
u bljesak
prve svjetline

u tihi očaj u hiljadu odjeka
u jednu noć

[svjetlana/posjeta gradu]

na sjeveru radni dani prelaze trg
i poneku čistinu
iz izbjegičkih priča
dnevne i tihe
u riječima
uznemiruju pogled na grad

u riječima
mrtvo počiva prostranstvo vremena i
nepojamno je
daleka rijeka
uz koju žive ljudi

u prozoru sunce u prozoru glavni trg
s pogledom
na
gustoću i mistiku nedjelje

ti fragmenti krajolika
o tebi misle svjetlana

a svijet se kreće
s očima uprtim u budućnost
izvan toga
vrijeme prolazi kroz izlazak i zalazak sunca
u mrklinu

u uzdah
u prvi drevni
pokret tijela
that matters

[o tebi mislim svjetlana]

[svjetlana/inconsolable people]

imagine it

we pulled the bodies

out of the cold sea and dressed them

in the warmest life again

it was very late

no one could sleep a wink

the kitty went running until she forgets

she’s a cat

dream about it

it wasn’t like we needed to end anywhere far

so we rolled the sand into the wonder red rug

out of saddest songs

we pulled three full days and made them now

made them wildly dancing


think about it

looking through the magnifier glass

light kissed us

as if it never meant

so that meant it’s suddenly 6 o’clock in the morning

that meant we never were to console

imagine it

possessed by the light

we knew nothing

about the nature of flames

[tamo i ovdje usred jeseni
katkad bude nekoliko dana iznenadno ljeto
ptice zastanu usred selidbe

slušaju zauvijek voljeno

i mi smo to voljeli
i nismo voljeli potom…]

sinoć u mom snu
fografisao si moje lice

canon aparat za koji sam mislila
da si ga konačno zamijenio novim
kad ste iznenadno napustili grad
skrivao ti je lice
držao si kameru tako blizu mojim očima
da sam znala da pecaš neki oštar pečat
s tuđeg lica

iz mojih očiju iz mojih oštrih ambisa


tvoja ljutnja je to što izmišlja novi zvuk
on pluta iznad moga lica
i daje novi smisao riječi more

iznad mog otvorenog lica
na toj pučini

tonem nije igra

nema lijeka samo žućkaste kriške tišine
poput limuna

kuhinja čeka šoljice čaja

da kvrcnu jedna o drugu

vrijeme je doručka

ljudi iznenadno nestaju

/svjetlana/[san i more]

*****

sanjaš ovako

u snu vozim auto

nebo je plavoplavo i svijetlo

ti si režiser i kažeš you look great

u riječi u frazi u pokretu

u filmu you’re the star

nasmij se nasmij se ovo je tvoj krupni plan

ti si režiser držiš megafon visoko iznad u helikopteru

napamet znam sve svoje replike

igram ipak po tvom

uputsvu

dok vozim auto kažeš koči

kočim

umrijeću izgleda u naručju

najboljeg prijatelja

jer si oduvijek želio

da umrem za tvoju ljubav

/svjetlana/[san i ljubav]

[Nocturne No. 20 in C sharp minor]

it made me feel uncertain
about whether I’m standing
in woods or the street or
inside Nocturne No. 20 in C sharp minor
wherever it was it shouldered me in a spot
unsettling like a dislocation
as part of an immense mission
for surprises doubts and anguish
relocating me in a second
from the street to chords of hurt
misplaced and misspelled faces
making me walk and walk and walk through
the entire nightmarish woods and
the darkness of the past
to face their horror
in distant disappearing

between the opening and shutting off the house’s entrance
the love we once fancied
including a selection of trials and pins of laughter
moans its concluding little confusions
it coincides with the whistle of the liner passing by
on an old exhibition of distinguishing photographs
strange movements on strange pictures on different places
we might have altogether already forgot
we sit as Russians do before long voyages
still not sure why and where or should we
there occurred the influence of boiling water
singing a song of hesitant milk as a preparation to
our finale split
the pastry crumbles in the puzzlement
messaging our teacups
something we have no comprehension of
we traverse inside the journals through news
depicting ancient affairs and accidents
you and I once had
in the atmosphere apparently astonishing
to the world out there far far away
but not to you but not to me
not to any recollection of our unfortunate memories
there we endure sitting sipping loving our teas
as if
memorializing our
undivided blue disturbing
short best-seller

don’t despair about viscose, girl
it is second-best to silk
for summer usually dresses in the sunshine
with little laughter crumbles down a street
and your mind’s dress is murky

don’t agonize about colors, girl
red is second-best to blue
for summer ordinarily dresses in yellow
lacking an abrupt crying
and your mind’s dress is opaque
that does all the lacking

don’t suffer because of scents, girl
lilac is second-best to rose
while summer usually wears
yellowish blossom
of the linden tree

oh girl, the fragrance of yellowish blossoms
on remembrance lane
down to the long-gone street lights
of your little regrets

[svjetlana’s summer dresses]

[svjetlana/povratak.1]

opet je jutros prošla kroz moju sobu

i divlja ruža koju je usput dotakla
ne zaboravlja ni nju ni svoje sretno trnje

još za njom sijenke s krošnje iz susjedstva
u sobi ljeskaju

prokleto prekratke
da na tren podmetnu pod to ogromno sunce
svu tugu

koju život u nepopravljivom mraku

preko svega prelijeva

 

Ovde je neko ko drhti: Alehandra Pisarnik

Divna Popov

30. oktobra 1962, Alehandra Pisarnik je zapisala u svoj dnevnik:

“Don Kihot” – poglavlje XVIII – drugi deo: “… ali ono što je Don Kihota činilo najsrećnijim bila je veličanstvena tišina koja je prožimala kuću…”
Ne smem da zaboravim da počinim samoubistvo.
Ili bar da na neki način ne bude više onog “ja”, da nađem način da ne patim. Da ne osećam. Pre svega da ne osećam.

Deset godina posle toga umrla je od prekomerne doze barbiturata. U međuvremenu je napisala svoje najbolje pesme, neke od njih objavila u zbirkama Árbol de Diana(Dijanino drvo, 1962),El infierno musical(Muzički pakao, 1971), i La condesa sangrienta(Krvava grofica, 1971), između ostalog, i ostavila blago dela u nastajanju. Bio je to period velike poetske produktivnosti i unutrašnjih previranja, lične drame i crnog humora.

Tada, u oktobru 1962, kad se sa za nju tipičnom mračnom ironijom…

View original post 1,275 more words