opet je jutros prošla kroz moju sobu
i divlja ruža koju je usput dotakla
ne zaboravlja ni nju ni svoje sretno trnje
još za njom sijenke s krošnje iz susjedstva
u sobi ljeskaju
prokleto prekratke
da na tren podmetnu pod to ogromno sunce
svu tugu
koju život u nepopravljivom mraku
preko svega prelijeva
Pjevanja 